Tuga…

Oborila me je neka tuga… Tuga koja ne izvire iz mog srca, već dolazi sa plimom gromoglasnih vapaja ljudskih duša koje traže neki smisao, a teško ga nalaze u moru nametnutih nevrednosti, neprirodnih poriva, promašenih ciljeva. Te izgubljene duše traže utehu u prolaznom koje, ma koliko ono bilo zanimljivo, lepo i radosno, neminovno nestaje, donosi bol i razočaranje.

Zašto onda ikada tome težiti? Zašto ikada zameniti pravo zlato za bižuteriju koja baš u ovakvim poplavama nakaznog, gubi svoj sjaj, oblik i lepotu? Zašto dostižno, trajno i večno, skloniti sa mape kretanja zbog privremenog? Privremenog koje bode oči, a svoj mač još dublje zariva u srce i dušu?

Oborila me je tuga… Tuga zbog vriska koji će odjeknuti kao jedan kratki prasak u večnosti i stopiće se sa beznačajnim i nevidljivim – čim ruže ponovo procvetaju, čim bura prođe, pa izbaci sve đubrište na obalu, a koje će buldožer pravde sravniti sa zemljom, da se okolina više ne zagađuje.

Lomi me ta tuga, života mi, zajedno sa osećajem usamljenosti… Bolno je posmatrati sve to tako sam, kada nemaš pored sebe bar još jedan kljun koji će da grakne i tako probudi zaspale…

© Jelena Stefanović


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s